понедељак, 25. април 2016.

Alisino proleće i razne sitnice - priča prva, bez recepata

To je uvek bilo doba kada se stvari pokreću. Alisa je poput mlade biljke kojoj izbijaju listovi volela tu čaroliju i taj laki nemir koji se useljava u Zeleno dvorište, u uglove njene sobe i u njene misli. Tada je volela da svira na klaviru, da vozi rolšue po rondeli parka ili ulici, bicikl na dva točka kako dolikuje devojčici pred školu, da smišlja nove igre i da nanovo pravi crteže i slike.
Za Vrbicu je nosila teget mantil sa zlatnim dugmetima, lakovane cipele i francusku beretku. Ispod je imala plisiranu teget suknju i svilenkastu rolku rozikaste boje i činilo joj se kako to zapravo nije ona. Ogledala nisu bila kriva ali ona je tada o sebi razmišljala kao o papirnoj lutki ispaloj iz modnog časopisa i to joj se čak i dopadalo. Povremeno je baš volela da se pretvara da je neko drugi. Uživala bi tada da izadje iz svojih komotnih pantalona za igru i šljampavih majica i džempera. Čak je stavljala i šnalu!
Volela je to treperavo doba godine kada bi dobijala od majke vezicu sitnih majskih trešanja u koje još uvek nije ušla slast ali je ušao trenutak iščekivanja koji je njoj bio sasvim dovoljno sladak i važan i s toga ih je volela najviše. Iza zgrade je mirisao jorgovan - beli, rozikasti, ljubičasti, dupli, obični...bilo ga je mnogo i ona je sa drugom decom obožavala da ga bere, ali su to radili krišom od babe i dede koji su živeli u malenoj kući pored jorgovana. Alisa je bila sasvim svesna da je to branje u neku ruku zabranjeno mada nije shvatala zbog čega, ali nikad nije odustajala. Čak je, donoseći ga kući, razdragano vikala majci s vrata: - Opet sam ukrala jorgovan! Nije je grizla savest baš ni malo jer je imala drugačiji stav o tom činu i smatrala je da se priroda ne može istinski ukrasti, da je cveće zapravo svoje, a o tome je svedočila i mala žičana ograda kojom je bila opasana kućica sa metar bašte koju su posedovali baba i deda. Jorgovan je bio slobodan, sasvim slobodan i samo svoj. I Alisin.



Proleće je bilo doba kada je devojčica isecala sličice iz časopisa, kreirala novu modu i maštala o kućama koje će urediti - do najsitnijih detalja. Tada je pravila albume i fioka pisaćeg stola često nije mogla da se otvori od papirića, olovaka, makaza, a radna površina smanjivala se iz dana u dan i bivala pretrpana crtežima, novinama i zilionima sitnica za koje ponekad čak i nije znala čemu joj služe.
Proleće je označavalo gužvu i ubrzanost a ona je u tome uživala! Imala je tog proleća s početka sedamdesetih malenog štiglica kog su joj kupili na vašaru, koji je divno pevao i bio neopisivo tužan u kavezu od kojeg je ona uporno pokušavala da mu napravi ugodnu kućicu. Šarenko, tako ga je zvala, bežao je skoro svaki put kada bi otvorila vratanca sve dok konačno nije shvatila da je on poput nje: sasvim svoj. Kada su jednog dana pošli na porodični izlet u šumicu nedaleko od grada, Alisa je ponela kavez sa svojim malenim prijateljem i pustila ga je na slobodu. Želela je kućnog ljubimca a ne zatvorenika.



Sa svojom drugaricom Bekom brala je ljubičice po nasipu sve do Svilare koja joj je oduvek izgledala tajanstveno, mistično, nalik na srednjovekovnu vilu. Optočena crvenom ciglom ličila je na neku napuštenu fabriku iz starih engleskih filmova. Njih dve provlačile bi se ispod delimične ograde zurile u prazne bazene i zamišljale milione svilenih buba kako se čaure. Zamišljajući kako je sve to izgledalo u devetnaestom veku, shvatile su zbog čega je njihov grad prepun stabala belog duda. Pa i iza zgrade su rasla dva drveta- beli i crni dud čije su tragove često imale na svojoj odeći..

Evo nekih podataka koje sam mnogo kasnije pronašla o pančevačkoj Svilari:

Hronologija Svilare
1899. izgrađen kompleks
1900. 1.marta pocinje sa radom Mađarska kraljevska predionica svile;
1900-1914 fabrika veoma uspesno radi; pred rat za direktora je postavljen italijan Karlo Kiko. Pančevci Svilaru počinju da nazivaju Galatea po italijanskoj reči za čauru svilene bube
1918 – 1941 fabrika u Kraljevini Jugoslaviji ima vodeće mesto u svilarstvu; u Pančevu se nalazi Nadzorništvo svilarstva
1941. - vlasnik postaje tekstilna kompanija iz Hanovera
1945. – svi objekti konsfikovani u državno vlasništvo
1948. stara zgrada Svilare prelazi u vlašnistvo novooformljene ‘Ustanovu za unapređenje svilarstva i pamuka – Sviloprelac’
1950 – dobija novi zvanicni naziv – Vojvođanska idustrija svile- pogon Pančevo- svilara na Tamišu
1967 – 28. aprila prestaje sa radom nakon intenzivne seče dudureda ; prestaje tradicija svilarsta u gradu duga više od 2 veka; Svilara se ujedinjuje sa preduzećem GIP( gumarska idustrija Pancevo); proizvodi se tekstilna konfekcija još neko vreme
1970 - u objektu se prerađuju samo gumene i plastične mase
1996. – na AUPI grupa autora predlaže formiranje Svilar grada – projekat ne oživljava
2007 – za potrebe Univerzijade u Beogradu 2009. predviđena je rekonstrukcija priobalnog dela od auto puta ; kompleks Svilare je bio predviđen da postane hotel;
2007, 2008- neuspešna privatizacija ; radnici ostaju bez posla , kompleks u lošem stanju
2009 – kompleks dobija novog vlasnika; proizvodnja se definitivno ne obnavlja; namena objekta ce verovatno biti zabavnog karaktera
2010 - privatizacija propala, novi vlasnik odlazi; objekat nastavlja da propada
Kompleks Svilare uživa prethodnu zaštitu (bez kategorizacije) i nalazi se u postupku utvrđivanja za kategoriju nepokretnog kulturnog dobra – spomenika kulture.

 Da li će doživeti sudbinu Weifert-ove pivare i dalje rapidno propadati? Tako bih volela da ne...

U proleće su cvetale lale i djurdjevak, cveće koje je ona najviše volela. Tih davnih godina djurdjevak je brala i u smederevskoj bašti svojih baba-tetaka, a lale kupovala na pijaci i uvek ih izdvajala od ostalog cveća. Volela ih je iako jedine nisu imale miris, ali su zato imale sve drugo i njoj je bilo dovoljno.
Proleće je bilo doba kada je rado slušala Bitlse i odlazila kod "Popovića" na krempite. Tog posebnog proleća hipi-moda ulazila je na velika vrata i Alisa je sašila svoju prvu torbu sa drvenim karikama, sa resama, od starih farmerica i raznobojnih aplikacija, torbu koju je vukljala sa sobom svuda i koja je trajala samo tu jednu sezonu jer Alisa nikada nije zaista naučila da šije...
















Нема коментара:

Постави коментар

Muke po dijeti U nastojanju da pronađem onaj "pravi" režim ishrane koji će mi pomoći da se rešim kilograma koje sam nakupljala...